Noću

Noć je, mjesec se smjestio visoko na nebu, sjaji punim sjajem, iscrtava mjesto odakle ga gledam. Odakle ga gledam i vidim tebe. U trenucima kada se u čovjeku, kao u moru tople struje morske miješaju s hladnim, miješaju sreća i tuga, zahvalnost i bijes.
Noć je, mjesec se smjestio visoko na nebu, traži me da mu ispričam razlog svog dolaska. Traži me da mu objasnim suzu na obrazu, da mu opišem kako je to biti dijete majčino, kako je to biti dijete hrabrosti lavovske, upornosti nadljudske i čvrstoće kamene.
Noć je, mjesec se smjestio visoko na nebu, zapostavio je sve kojima sjaji i sav svoj sjaj okrenuo je prema meni, naslonjenoj na prozoru, pogleda podignutog visoko prema njemu. Svoju pažnju dao je meni i sluša. Sluša tišinu kojom mu pričam. Tišinu, kojom mu odgovaram na njegovo pitanje, na pitanje njega koji nikada nije imao majku, a bio je otac svima na zemlji. Zašto te to zanima, pitam ga, zašto želiš znati o majci kada si otac?
Gleda me u čudu i odgovara, vidiš ja kada izađem na mjesto na kojem sam sada, svojim sjajem obasjam pola zemlje, podarim ljepotu svima koji u tim trenucima imaju mogućnost biti u mraku. Čak i kada me nema, kada me pola fali, kada se borim s oblacima sivim, kroz najmanje pukotine guram svoj sjaj ne bi li svojoj djeci osvijetlio pute. Pa zašto me onda pitaš kako je to kada znaš. Vidiš i moja majka je gore na nebu, visoko iznad duge, i s njega sjaji sjajem nebeskim, bori se s oblacima, sa sivilom, s našim mislima i tugom, i ispravlja nam put. Iako je nema, ovdje je kao nitko do sada, jasna i glasna, razborita i stroga. Ne mogu ju čuti fizički, no samo pitanje koje postavim sama sebi, što bi mama rekla, ispravi me i usmjeri tamo gdje zaista trebam ići. Nema je dugo, ali tu je. Gleda s ponosom na svoju djecu, gleda s osmijehom na najdraže dječje rukice koje su joj bile oko vrata kada je bila ovdje.
Ona, djed i Nena sjede na jednom oblaku, nazdravljaju maksuzijom za sve što su ostavile. Za djecu koju su podigli na noge, uputili ih u dobre ljude. Kažu vrijeme će izliječiti. Moje neće, i ne treba, ne želim da me itko ikada od mame izliječi, ne želim nikada biti izliječena od ljubavi majčine, od smijeha djedovog. Ne želim nikada zaboraviti njihovo korijenje, njihove naputke i njihov smijeh.
Noć je na izmaku, mjesec me gleda, pozdravlja i kaže: Hvala ti što si mi ispričala svoju priču, bilo mi je ugodno sjajiti ovdje i biti posvećen tebi. Sada idem, trebaju me na drugoj strani, šaljem ti sunce u znak sjećanja na mene. Hvala ti mama, što si otišla na drugu stranu i poslala mi sunce. Hvala što si bila majka, mama, tata, sudac i porota. Hvala ti mama što si me naučila onako kako ja učit djecu moram. Hvala ti što si bila mama svih mama, svaka bi otišla mirne duše, znajući da je napravila tako veliki posao kao ti. Hvala ti moja Jelice, pozdravi mi Dedu Jožu i Nenu.
Jutro je, mjeseca nema, ulazim u sobu i gledam prve zrake sunca koje umivaju usnula lica naše djece. Kose zlatne im padaju preko obraza, rukice sklopljene ispod mekog lisca, s blagim osmjehom na licu, snivaju snom pravednika. Znaju one da ih čuvaš. Hvala ti mama, sedam godina te nema, a 34 te imam, i to je više, i jače od ovih koje nisi tu. Dala si nam snagu, dala si nam sve što si mogla dati. Hvala ti, ponosna sam na mene i seku sto smo poslane baš najboljoj mami na svijetu!

Leave a Comment

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

error: Content is protected !!
%d blogeri kao ovaj: