Kupila sam sebi, Njima na dar..

Kupila sam sebi rozastu mašnicu. Ne za kosu. Ne za ruku. Za na uniformu. Da se vidi. Da razbije tonove plavo- ljubičaste boje. Da razbije onaj strah u očima onih koji se nađu ispred te uniforme. Stavit ću mašnicu iznad srca. Tamo gdje tonove plavo- ljubičaste razbija metalna značka, s natpisom i mojim brojem. Na tom mjestu, ovaj mjesec stajat će ružičasta boja. U znak podrške. U znak razumijevanja. U znak potpore i obećanja da nikada nisu i neće biti same. Ovaj jesenski, kestenasto- mirišljavi mjesec nosi posebnu težinu. Nosi posebnu poruku i posebnu snagu. Kratak je za ono što predstavlja. Tridesetijedan dan malo je za nekog tko se bori godinama. Za nekog tko je borbu tek počeo i za sjećanje na one koje tu borbu nisu izdržale. Ma ne volim rozu boju. Ni ružičastu. Ni pink. Ni prljavo rozu. Nije moja boja. Nije moj đir. No ovaj maleni komadić ružičastog smotuljka volim. Neka vide. Neka razmisle. Neka pomognu. I nije to samo ovaj mjesec. Nije to samo jesen. I ne smije biti. Mora biti svaki dan.. Svaki dan, bez obzira na mirise, okuse i boje. Bez obzira da li pod đonovima novih čizmica šuška lišće. Bez obzira da li škripi tek napadali snijeg. Nemoj biti sebičan. Nemoj biti onaj koji pleše kako selo svira. Stavili su svi, pa ću i ja. Nećeš. I nemoj. Nije fer. Nije lijepo. Sebično je. Sebično je ako staviš taj okvir oko svoje namontirane slike, a nemaš pojma koju težinu nosi. Sebično je ako ti ostalih jedanaest mjeseci ni na kraj pameti nisu One koje se bore. One kojima dani bolnički nisu ružičasti. One kojima dani nisu nasmijani. A vjeruj mi, one se smiju više nego ti zdrava. Vjeruj mi u njima raste snaga veća od najsnažnijeg potresa. U njima raste inat veći od najdužih ratova. I ako ne znaš za njih nije ti izgovor. Da ti objasnim tko su One? Da ti ispričam priču snažnijih od najvećeg vala? Onako krhka, netom izbrijane glave, pogleda zabrinutog, osmijeha izgubljenog, onako krhka veća je od najvećih. U Njoj se rađaju svi feniksi ikad postojali. U njima se razbijaju svi mitovi ikad napisani. U njima je upornost, snaga i inat. U njima je duša, izmorena, uspavana i ružičasta. U njima je sve ono što ni zamisliti ne možeš da će se smjestiti u 1.60 cm krhkog ženskog tijela. I neka je. I budi im oslonac. Budi im ruke koje će širom otvorenih dlanova biti potporanj umornim leđima. Budi im ruke koje će pružati rumenu, mirisnu jabuku. Budi im snaga kada njihova nestaje. Budi im srce kada njihovo slabi. Svaki dan. Svaki mjesec. Cijelu godinu. Stavila sam tako ružičastu mašnicu iznad srca. Da razbije plavo- ljubičaste tonove uniforme. I neću ju maknuti. Ni danas, a ni onda kada to od mene traže. Stavi ju i ti. Iznad srca. Da grije, da priča, da upozorava. Da kaže danas ona, sutra ti. I čuvaj ih. U svakom djeliću sebe. U svakom djeliću bezbrižnog dana. I ne očekuj ništa za uzvrat. Ne očekuj ništa za nagradu. Nagradi sebe jednim pregledom. I spasi se. Nosi ružičastu uvijek, a pogotovo onda kada ti do ružičaste nije.

Leave a Comment

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

error: Content is protected !!
%d blogeri kao ovaj: