Kad´ bi se sjećanja u film pretvorila..

Da uhvatim zlatnu ribicu koja ispunjava tri zelje jedna od želja bila bi da mogu sjećanja na djetinjstvo pretvoriti u video i osjetiti mirise iz tih priča.

Zamišljam sada kakav bi to osjećaj bio. Sjediti u fotelji, pokrivena dekicom, piti toplu kavu i gledati svoje djetinjstvo. Vidjela bi prabaku, naboranih ruku, marame usko priljubljene uz glavu, zavezane ispod brade. Bila bi jesen, vedar dan, hladnjikavo za trčati po vani, taman za praviti drame staroj baki. Na šporetu se kuhao pekmez od šipka. Šipka kojeg je teškom mukom, uz mene blesavu, očistila, razdvajala, kuhala i pasirala. Miris bi se širio na ulicu, a ja prstom pokušavala uhvatiti malo tog vrelog, crvenog blaga. Mmm, okus je božanstven.U sekundi se izmiješaju slatkoća i kiselost, toliko da ti se usta stisnu kao kada s noktima vučeš po školskoj ploči. Vani bi lisce šuškalo pod nogama. Mirisale bi dunje.

Sjetila bi se tada i igre s prijateljicama. Kupanja na jezeru, smijeha koji se probijao kroz mutnu vodu Šoderice. Zabrinuta, a nasmijana lišca djece koju vojnici (naši oci) bacaju s čamca u vodu. Sjetila bi se onda i Martine. Ma osmijeh neizbrisiv bio je na njezinom licu. I sada mi se čuje u glavi. Prepoznala bih ga i na drugom kraju svijeta. Obrazi su joj pucali od zdravlja, dobrota joj je iskakala iz malenog tijela. To su one Martine koje ne vidiš godinama, a zapamtiš njihov smijeh.

Sretan rođendan ta Martino.

Sjetila bi se onda i pozornice kod susjeda. Nije to bila bilo kakva pozornica. Bila je to stepeničasta pozornica, ispred polja kukuruza. Kada bi zidovi mogli pričati, ispričali bi vam nasu igru. Njih dvije starije, njihove mlađe sestre, ja, još dvije sestre iz susjedstva. Pjesma se orila selom. Onda bi bile pozvane u kuću kroz koju se probijao miris tek pečene krumpiruše. Kakav je to okus bio. Kakve su ruke to tako savršeno napravile. Njihova mama Ana je znala krumpirušu dovesti do savršenstva, a mi smo jedva čekale.

Sjetila bih se tada i jutra kada sam u pidžami mami zbrisala kod susjede. I slanine koju sam morala pojesti da bi mogla ici van. Bakinih palačinki. Tetine salate. Maminih ručkova. Tražila bi da osjetim svaki njezin ručak. Mirisom i okusom. Kakav bi to dan sada bio.

Samo zamislite. Sjedite u svom domu i gledate djetinjstvo. Vidite sve te divne ljude koji vas okružuju. Osjetite sve mirise koji su tada bili tako nebitni, a tako savršeni. Ne bi puno mučila ribicu. Ne bi ni zahtijevala kule i vile. Samo zdravlje, i dobro sjećanje. Mirise i okuse djetinjstva.

Stvarajte ih svojoj djeci. Neka im kuca uvijek mirisi na palačinke i pekmez. Neka se osjete i mahune koje ne vole. Sada su im nevažni. Kada se oni nađu u ovoj fotelji, molit će zlatnu ribicu da se sjećaju. Da osjete. Da čuju taj smijeh koji je parao zidove. Nemojte da ostanu bez njega. Nikada

Leave a Comment

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

error: Content is protected !!
%d blogeri kao ovaj: