Neka znaju zašto Dunav ljubi nebo..

Čvrsto stojiš na toj zemlji, iako su ti prsa raznosili svim silama. Čvrsto stojiš na zemlji, iako su ti vjetrovi s Dunava kosti lomili. Čvrsto stojiš na zemlji i na vrhu sebe ponosno čuvaš ono što su ti branili. Stojiš, čuvaš Dunav, čuvaš svoj grad iako je od njega prah ostao čuvaš svoje ljude, promatraš slavonske ravni, svaki klas žita znaš kome pripada. I divno te vidjeti tako visokog.

Divno je stajati ispod tebe i osjećati se malenim. Tu se trebam osjećati malenim. Ovdje se trebam pokloniti, osjećati manjim od makova zrna, a ponosnim i srcem punim zahvale. Čvrsto stojiš tamo u daljini, probijaš se iznad krovova davno usnulih kuća. Pokazuješ put kojim svak` od nas treba proći. U tišini. U molitvi i poniznosti. Pokaži im put kojim su gazile najteže noge. Pokaži im put kojim su tekle rijeke suza onih koji se nikada k tebi nisu mogli vratiti. Travom prekrivena polja. Probijen put jamama koje na sebi čuvaju kame ploče.

I reci im da ti dođu u tišini. Neka su im spuštene glave, a  ruke neka mole i osjete zašto su ovdje. Svojoj djeci ostavi priču. Ostavi im nebo plavo. Ostavi im Dunav. Neka vječno pričaju priče o hrabrim ljudima. O plavom kaputiću natopljenom suzama. Priče Siniše, Marka, Marije i svih imena spomenutih uvijek ili nikad. I reci im da je svako ime nosio čovjek. Svaku suzu prolila majka. Svaku bol ponijeli su ljudi.       Ostavi nam za djecu sutrašnjice. Klincima što u ovom nenormalnom svijetu pokušavaju dohvatiti svoje sutra. Djeci kojoj su najbliži najdalji. Oblacima koji sivilo nad tvoje ljude navlače. Djeci kojoj umjesto osmijeha poklanjamo sate provedene u samoći. Ti mi čvrsto stoji ponosni grade. Neka ti vjetrovi sjeverni ne pomrse zlatno klasje.

Neka te Dunavski valovi nikada ne zaustave. Tamo gdje su ti kosti popucale, stavite mu med da mu toplinom izliječi boli. Da mu oblijepi već ispucale ruke. Čvrsto stoji kao onda. Neka im Grad ispriča zašto stoji tako siv i za današnje pojmove Ne lijep, a zapravo je najljepši koji postoji. Neka ta djeca s posebnom težinom, s posebnim ponosom i strahopoštovanjem izgovaraju tvoje ime. Neka se jata ptica igraju slavonskim ravnima.

I budi siguran da će svaki dolazak k tebi biti jednak onom prvom. Da će se uvijek koža ježiti, i zrak, u znak težine, biti izdahnut. Spomenite ime Vukovar svojoj djeci. Pokažite im gdje su koracale noge najteže. Neka znaju i kažu svojoj djeci.

Neka se nikada ne zaboravi zašto Dunav teče i kao brat čeka slavonske sestre, zašto tako bahato ljubi nebo koje nigdje nije plavije nego tamo.

Leave a Comment

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

error: Content is protected !!
%d blogeri kao ovaj: