Ringešpil parade kiča..


‘Svadba beše k’o svadba, i šta da se priča,
parada pijanstva i kiča’- Đ.B

Eh da, gledajuć u daljinu prošlosti, preko lijevog umornog ramena, dalo bi se zaključiti da se sve oko nas pretvorilo u jednu veliku paradu pijanstva i kiča.
Doduše, ne pijanstva kakva su nekad bila, izazvana ribarom iz najbliže trgovine, ispijanog na klupici u parku, niti dum dum votkom, spravljenom u prepunom disku. Već pijanstvom izazvanim glupošću pojedinaca, sad već i velike većine.

Klupice u parku zjape prazne, istrulog drveta od godina kiša i vrelina ljeta.

Ulice su zanijemile. Ne koračaju njima generacije srednjoškolaca, poslaganih kao Smogovci, koji umiru od smijeha glupostima koje su radili u školi i zajebancijama koje su imali s profesorima.

Ulicama prolaze generacije prekrasnih mladih očiju, već istrošenih od krika tehnologije. Poredanih u bog zna kakvu formaciju, nesvjesnih svojih koraka, svjesnih jedino društvenih mreža i pregršta selfija za prikupljanje vatrica na Snapu.

Zločestoća djeteta, zamijenila se dijagnozom poremećaja u ponašanju.

Neposlušnost na satu, zamijenila se pozivom psihologa.

Onda kada su učitelji, nastavnici i profesori bili jedini psiholozi.

Kada ti je učitelj bio i čača i mater, kada si ga se bojao ko’ crnog vraga kad nešto smrdaš u učionici.

E tada, tada su se gradile generacije ljudi koji su danas nešto.

Tada su se gradile generacije ljudi koji će ti na ulici reci dobar dan, poznao te ili ne. Koji će ti pridržat vrata kada s punom kesom izlaziš iz trgovine. Danas vise ni tih vrata nema.

Fontana krcata sitniša, sitniša koji je svak za sebe predstavljao zelju za budućnost, pretvorila se u fontanu koja pršće milijun različitih boja, a ne smiješ u nju ni pogledati, kamoli baciti kovanicu.

Onaj štand, na kojem su se pekli najfiniji sendviči ispred gimnazije, sada leži u kutu nečije garaže, ili hrpi željeza u Metisu.

Ekipa koja je čekala u redu na sendvič, brzo palila cigaretu da ju prodimi u onih 15 minuta odmora, sada je ekipa koja se udara po glavi i pita zašto nisam uživao u svakom dimu te cigarete, u svakom zalogaju sendviča tete Vesne.

‘Svadba beše k’o svadba, i šta da se priča,
parada pijanstva i kiča’- Đ.B

Parada crnih martensica, prešaranih korektorom, imena ispisanih po ruksaku, ja + ti= ljubav, zamijenila je parada Gučija za pokučija, Najkija sa sto različitih jastučića i boja koje se mijenjaju kad izađeš na sunce.

Širokih majci sa slikama Bekstritbojsa, Spajsica, Nirvane i Prodigyja, zamijenile su majice kroz koje vidiš slezenu i obrok od prije tjedan dana, sa sto natpisa razno raznih “skupih” dizajnera s About You-a.

Kič je zamijenio dječja igrališta s voznim parkovima Tesli, bemveja i đipova sto financira čača poduzetnik.

Dječji smijeh s tih vrtuljaka zamijenio je hebotipasmater di parkiraš taj auto.

Razglednice s mora, brzojavke za lijepe događaje, topla ruka i zagrljaj, ruka pružena za pomoć, zamijenilo je RIP ispod slike na fejsu, Amen ispod vapaja za pomoći bolesnom, koju moraš podijeliti inače će sto coprnica s jajima zamotanih kosom vile iz Neuma, doc na tvoja vrata i onda si najebao.

Sve što su imale generacije rođene osamdesetih, danas se gleda s čuđenjem. Jedva čekanje izrađenih slika s maturalca, kazete koje motaš kemijskom jer ti se neda čekat da dođe tvoja pjesma.

Blejanje ispred radija i čekanje da puste onu Emiliju i Big world, da ju snimiš na osamsto puta presnimljenu kazetu.

Pretvorili smo se u kosture isklesane tehnologijom, u pune memorije slika u mobitelima, i praznih sjećanja kada su te slike nastale. U Netflixe, dezzere i yubitubove.

Koncerti sa upaljačima u ruci, zamijenili su mobiteli s upaljenim lampama, snimkama sto osamdeset storija i tagiranja, da se zna da si bio tamo, a sta si doživio tamo, ne zna se.

‘Svadba beše k’o svadba, i šta da se priča,
parada pijanstva i kiča’- Đ.B

Svadbe k’o svadbe, umjesto jujuškanja ludih rođakinja koje nisi vidio nikad prije svadbe, zamijenila je naricaljka cajki, umjetne trepavice i bog zna gdje kupljene haljine.

Doduše, ne možeš vise ni izgrizene nokte vidjeti, sada su tu razno razne fele kanđi ispod kojih stoji zemlja još od vrta prokopanog u proljeće dvijehiljadeiosme.

Parada kiča bez uspomena. Pisanje prošlosti koja nigdje neće ostati zapisana, izuzev ako si završio u crnoj kronici.

Pogled čače kad opsuješ. Materin doček kad prije tebe stigne s roditeljskog sastanka. Sjedenje u mraku kad dođeš pet minuta kasnije iz diska. Zamijenio je plavi telefon. Ubojstva roditelja. Skidanja sve po spisku učitelju jer je tvom klincu dao jedinicu.

Drhtave ruke profesora kad u školu doleti nabrijana mater, ili još bolje, balavac spreman pogoditi ju stolicom u glavu jer mu je rekla da se smiri.

Stani malo, još se stigne napisati prošlost od danas.

Jos se stigne istrula klupa u parku renovirati i pripremiti za generacije.

Jos može neka teta Vesna pec sendviče ispred škole.

Jos mogu koncerti biti s upaljačima u ruci.

Mogu i svadbe biti s jujuskanjem rođakinje iz Zanzibara.

Može se sve, i tu nitko ne može pomoć nego ti.

Piši prošlost s rukom pruženom onom tko treba pomoć. Pisi prošlost bosim nogama po vrelom asfaltu. Slušaj ulice. Udahni onaj miris kamilice u kasno proljeće. Zacrni ruke vrelim kestenima u jesen.

Napisi recenicu.

Kreni i predaj štafetu djetetu. Neka stvori uspomenu o kojoj će moći pričati.

Neka neki novi Balašević stvara pjesme o ciganima, ringišpilu i gradovima.

 

 

 

Leave a Comment

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

error: Content is protected !!
%d blogeri kao ovaj: